Iako nacrt Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine formalno prepoznaje izazove klimatskih promjena, depopulacije i degradacije prostora, ostaje otvoreno pitanje da li dokument zaista nudi konkretne i sprovodive mehanizme zelene tranzicije. U fokusu su obnovljivi izvori energije, adaptacija urbanih sredina, održiva mobilnost i racionalno korišćenje resursa – ali bez jasnih garancija implementacije i kontrole, sve ostaje u zoni dobre namjere.
Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, dokument koji bi trebalo da posluži kao osnova za sve buduće razvojne odluke države, donosi ambiciozne ciljeve. Ali koliko je zaista usklađen sa principima zelene tranzicije, održivog razvoja i ravnomjernog regionalnog napretka?
Papir trpi sve: održivi razvoj kao formalna fraza ili suštinski pravac?
Plan prepoznaje ključne izazove savremenog planiranja: klimatske promjene, pritisak na prostor, depopulaciju sjevera, urbanizacijski haos i degradaciju prirodnih dobara. Navodi se obaveza smanjenja emisija gasova staklene bašte za najmanje 30% do 2030., što je u skladu sa međunarodnim obavezama i Nacionalnom strategijom klimatskih promjena.
Takođe, plan uključuje mjere energetske efikasnosti, veći udio OIE u miksu, adaptivno urbano planiranje i elektrifikaciju saobraćaja. Međutim, ostaje nejasno koliko su te mjere razrađene i kako će se integrisati u lokalne planske dokumente – ključne tačke implementacije.
Održiva teritorijalna logika – konceptualno prisutna, ali bez instrumenata
Iako se plan retorički zalaže za policentrični razvoj i revitalizaciju sjevernog regiona, u praksi se i dalje akcenat stavlja na razvojne koridore duž primorja i Podgorice. Tamo gdje je depopulacija najveća – Bijelo Polje, Pljevlja, Plužine, Šavnik – nema jasnih instrumenata kako da se zadrži stanovništvo kroz zelene industrije, zelenu infrastrukturu ili poreske olakšice.
Pominju se fondovi EU, turizam i poljoprivreda kao rješenja, ali bez konkretnih projektnih okvira, to ostaje u domenu preporuka.
Bespravna gradnja i devastacija prostora – najveći promašaj?
Jedan od najalarmantnijih dijelova plana odnosi se na nekontrolisanu gradnju – naročito na obali i u zaštićenim područjima. Plan konstatuje problem, ali je rješenje prebačeno na legalizaciju, uz konstataciju da treba “ispitati održivost objekata”. To je preblag pristup, koji u praksi često znači amnestiju za ekocid.
Ako Crna Gora želi da zaista ide ka održivom razvoju, moraće da povuče crvenu liniju – i to ne samo na kartama, već i u praksi.
Klimatska otpornost – u planu, ali gdje su scenariji?
Crna Gora se prepoznaje kao zemlja izložena sušama, požarima i toplotnim talasima, što plan navodi kao ključne rizike. Ipak, osim opštih preporuka o “otpornosti infrastrukture”, plan ne nudi konkretne scenarije adaptacije – ni za gradove, ni za poljoprivredu, ni za turizam.
U vremenu kada klimatski šokovi postaju sve češći, to je ozbiljan propust koji može skupo koštati.
Korak naprijed, ali bez sigurnog oslonca
Prostorni plan Crne Gore do 2040. ide u pravom smjeru kada je u pitanju retorička posvećenost zelenim politikama. Ali bez egzaktnih mjera, zakonske obavezujuće snage i projekata sa jasno definisanim izvorima finansiranja, ostaje bojazan da će zelena tranzicija ostati ukras na margini razvojne agende.
Ako Crna Gora zaista želi da bude zelena država – ovo mora biti više od “prostora na papiru”. Mora postati prostor za budućnost.
